Trag crvenog ruža

A onda sam... čekajući na dogovorenom mjestu svog „princa na bijelom konju“, koji se na kraju uopće nije pojavio, upoznala novog muškarca... mislila sam, bit će to kao i obično, ševa za jednu noć, ali pretvorilo se u nešto drugo... preraslo je u vezu, a moj princ je našao novu princezu... nisam se ni okrenula, a već je prošlo mjesec, dva, tri... ispočetka je i bilo zanimljivo... nešto novo, jer do tada nisam ni imala pravu vezu. Zajednički izlasci na neka važna događanja. Sve bez ikakvog sakrivanja. Upoznavanja s prijateljima i slično... ali nakon nekog vremena ta veza me počela strašno iritirati, ali uz njega sam imala sve... materijalnu sigurnost... volio me..., ali na žalost, valjda, ja njega nisam... svakim danom bilo je sve gore... svaki odlazak u postelju kraj njega bio je sve strašniji... iskreno, seks je bio odličan, radio mi je sve što me izluđivalo, ali... ja nisam željela da mi to radi on... mislima sam bila potpuno negdje drugdje...
I onda se sjetim, svih tih prevarenih žena, svih tih muževa koji su mi dolazili... i pomislim kako je osoba s kojom sam tada bila u vezi, idealan suprug i otac... toliko me volio da me nikada ne bi prevario... počela sam razmišljati kako bi bilo idealno udati se za njega, a imati uvijek nekoga „sa strane“... prestajala sam biti čovjek...
Tek sad to vidim... planirati brak... planirati to kako ću mu obećati vjernost do smrti, a zapravo razmišljati kako što prije otići nekome drugome... ne mogu opisati kako mi je drago što si nisam dopustila tako nešto... na vrijeme sam shvatila neke stvari... znam, znam da nema idealnog braka... ali želim voljeti svog muža, voljeti ga zbog onog što on je, a ne zbog onoga što bi mogao biti...

Iako su gotovo svi moji muškarci bili ili oženjeni ili u vezi, nerijetko sam se zapitala zašto to rade... zašto varaju svoje žene... a i zašto sam ja osoba s kojom ih varaju... čini li me to nemoralnom osobom?.. što je uopće moral... ispočetka me nisu mučila takva pitanja. Bilo mi je svejedno. Čak mi je bilo lakše biti s čovjekom koji ima ženu jer sam ionako bježala od nekih emotivnih veza. Znala sam imati i po 3 muškarca u jednoj večeri. To mi je bilo zanimljivo. Mislila sam, on će to ionako učiniti, ako ne sa mnom, onda se nekom drugom. Nisam se smatrala razaračicom brakova, tj. ni ne smatram se. Mislim da brakove i veze ne uništi treća osoba. Bilo mi je zanimljivo. Taj nekakav adrenalin ili što već. Osjećaj kako ne smijemo biti viđeni. Tada, tada mi je to bilo zanimljivo... nakon nekog vremena počela sam gledati samo svoju korist. Postajala sam materijalist i to mi se nekako sviđalo. Jedan bi mi kupio novu odjeću, drugi me izvodio na skupe večere u druge gradove, treći mi je često ostavljao svoj auto... ali... nešto se promijenilo...

Dok skidam posljednje tragove prokletog crvenog ruža sa usana, razmišljam koliko dugo ću još moći ovako. Nije da se žalim, ali jednostavno, htjela bih normalan život, vezu... sve ono što nikada nisam imala. Pokušavala sam, jesam, da, ali nikada to nije išlo. Svi su tu uvijek bili samo zbog mog tijela. Nikada me nisu vidjeli kao osobu, nisu vidjeli što je unutra, što se krije ispod te ljušture opake zavodnice. Zapravo potpuno ranjiva, uplašena djevojčica.
A tu je i on, muškarac kojeg zapravo nikada nisam mogla pustiti iz svog života. Bez obzira koliko mi je problema znao napraviti, uvijek se vraćam. On sada, naravno, ima svoj život, svoju djevojku, koja, naravno, nekada ode u posjetu roditeljima... i naravno da sam odmah tu, uz njega. A poslije, odbaci me kao prljavu krpu, a svejedno zna da ću opet biti tu, kad god me poželi. Možda u tome i je problem. Za njega sam uvijek tu. Zato sad kraj njega spava neka druga, koja je možda glumila nedodirljivu mimozicu. Možda da sam se ja drugačije postavila danas ne bih bila tu gdje jesam, možda ne bih ovo sad pisala. Bila bih s njim, negdje, na nekom lijepom mjestu. Možda ga baš to uzbuđuje. To što kasnije tamo leži kraj nje i razmišlja. Možda me nekada i poželi dok ju ljubi... nekada smo i mi razgovarali o djeci, braku, mojoj vjenčanici i kakvu bi kuhinju odabrali... Ne znam točno ni gdje sam pogriješila... naravno, griješila sam i ja, više puta, ali i on je... kad smo se samo uspjeli tako udaljiti... možda onu večer, kada nije došao pa sam ja otišla s njegovim prijateljem... da znam da bi bilo drugačije, vratila bih se u taj trenutak i otišla ga potražiti. Ionako nismo bili u vezi, ali... nisam trebala... a možda je on baš u tom trenutku upoznao nju. Nju s kojom je i danas, nju kraj koje sad spava u zajedničkom krevetu... a moglo je bolje.......